Kao ptica na mom dlanu....
ViolanteRužna
Beware of perfection
  • If something is too good to be true, then it certainly isn't. Things with flaws are copable. Perfect things... they have no such flaws. They only seem to have virtues. However, perfection has to have such a huge undetectable drawback within itself that you can't cope with it once you come across it.
    So beware of perfection.
Blog
četvrtak, rujan 15, 2011
 

U širokom spektru bezveznih, ružnih, neželjenih osjećaja postoji jedan vrlo čudan, i nadasve zanimljiv. Mislim da nema ime, ili je barem ono meni nepoznato. Ali lako ću vam ga opisati – to je kombinacija čežnje za starim Vama, razočaranja u same sebe, ljubomore na prošlost, i frustracije što Vaš trud da se vratite na staro nikako da urodi plodom. To je osjećaj koji umjetnici na zalasku imaju. Kada istroše svoju maštu i inspiraciju, kada iscijede sve što vrijedi iz sebe, kada njihovi radovi postanu suhoparni i puka blijeda sjena nekadašnjih ostvarenja. To je osjećaj koji obuzima starog slikara koji platno maže kako je već na hiljade puta mazano. Pjesnika čiji stihovi više ne diraju u dušu. Kompozitora čije note više nitko ne primjećuje. Članova Hladnog Piva čije pjesme su sad razvodnjene, a ne pank.
I jedne djevojke koja piše raznorazne tekstove koji ne vrijede ni upola koliko su nekadašnji vrijedili.

Stvaranje je kompliciran, težak, dragocjen i hvalevrijedan proces za koji nisu svi sposobni. Kad netko ima taj dar, kako god se on očitovao, taj je pravi sretnik. Neki su bolji stvaratelji, neki malo manje dobri, ali su u suštini svi jednako vrijedni jer ulažu trud u tkanje svijeta u kojem živimo i daju svoj doprinos najbolje što znaju. To radim i ja zadnjih par godina, slagajući slova tako da nešto znače, da do nekoga dopru, da nekoga potaknu na razmišljanje. Ali u zadnje vrijeme, kako god da ih složim, nisam zadovoljna njihovim odzvukom u mojoj glavi. Evo,i sad kad pročitam ovo što imam do sad, to jednostavno ne valja. A ja ne mogu bolje. I ubija me spoznaja da će ljudi koji ovo čitaju, a čitali su i ono od prije par godina, zatresi glavom i reći 'nije to To'. Jer kada se nisam nimalo trudila, kada su riječi same od sebe klizile iz glave preko ruke pa olovke na papir, zvučale su mi tako dobro i to je tada uistinu bilo To. A sada se osjećam tako jadno i bespomoćno gledajući kako se grče da sjednu na mjesto gdje ih guram kada one tako očito tu ne žele, ali drugo mjesto za njih nisam sposobna smisliti. Osjećam se tako jadno i bespomoćno gledajući kako uza sav trud, volju i želju ovo ne zvuči ni blizu onako kako je nekada s lakoćom zvučalo.

Kap koja je prelila čašu mog nezadovoljstva te naposljetku kulminirala putem ovog posta jest događaj koji je noćna mora svakog stvaratelja – kad isti ne prepozna svoj vlastiti rad. Kad osoba do čijeg mišljenja stvaratelj izrazito drži (a ta osoba pritom već dugo iskreno govori  da to nije To) upotrijebi stvarateljevu rečenicu prigodnu u tom trenutku, inače vrlo glupu i naivnu kakvu stara Violante nikada ne bi sročila, a nova odgovori da joj je to poznato odnekud, i pita je li to iz nekog trećeg nedavno pročitanog teksta. Surova istina snašla me u njegovom odgovoru:
„Toliko si bezličan umjetnik da čak ni sama svoje plodove ne znaš prepoznati.“
Tužno, zaista. Što to znači? Da nije pisano iz srca? Da ne odražava moju stvarnu osobnost i razmišljanja? Ili da sam se samo istrošila, moj dar, kakav god da je bio, je izbljedio, a inspiracija svakim trenom sve više kopni? Da jednostavno to više nemam u sebi? Ne znam.

Sad bi tu trebalo ići kako je nastavak mog pisanja besmislen i kako od toga odustajem, kako su ovo zadnje riječi koje od mene čitate... Ali hej, koliko bi to patetično zvučalo? Ne, nećemo tako. Pisat ću ja i dalje kad god dobijem ideju, i tko me čita nek me čita dokle god bude imao volje, a ja ću se i dalje truditi nanovo postati pravi stvaratelj, i biti isfrustrirana što ne uspijevam.
Tko zna, možda jednog dana i dobijem pohvalu od one osobe. 

violante222 @ 02:56 |Komentiraj | Komentari: 7 | Prikaži komentare
utorak, kolovoz 23, 2011
 

Znate kako kad ste tužni idete mučiti same sebe još više slušajući tužne, depresivne pjesme? Kako kad mislite da se nikada nećete više smijati, čitate mračne knjige? Kako kad smatrate da život više nema smisla, svaki smisao koji prepoznate negirate? Da, većina vas zna. Većina vas ima neko svoje sredstvo za produbljivanje već nastale boli. Glupo, zaista, i besmisleno. No, to me ne čudi, većina ljudskih postupaka, pogotovo onih vezanih uz osjećaje, jest upravo takva. A ovo je jedan od onih koje, nažalost, i ja činim. Da se sada ispravim – većina nas je takva.

No, ovo nije post o boli, ni o tuzi, ni ičemu sličnome. Daleko od toga. Ovo je post o pjesmi. Balaševićevom D-molu, jednoj od meni najdražih pjesama uopće, i mome osobnom sredstvu mučenja. Godinama već, s vremena na vrijeme, D-mol se zaglavi na repeatu i prožima me – samim sobom. Neću reći tugom jer, ipak, što je tuga za d-mol? Stihovi te pjesme mi se tada zavuku pod kožu, prodru do krvi i njome se prošire po cijelom tijelu, kao opaki virus koji ostaje u meni uvijek, a poludi na početne taktove. Ta pjesma je jedina koji toliko duboko proživljavam.

Kada nije jedan od tih perioda u kojima se trujem njome, kada je naizgled sve u redu i slušaju se neke brze glasne i vesele pjesme, ponekad se desi da ju slučajno čujem. I tada, ona opet na te četiri minute i trinaest sekundi zavlada mnome, stvarajući u mojoj glavi neke sive slike i podsjećajući me na neki trenutni downer. Jer, dakako, nikad nije sve savršeno. I kad smo dobro raspoloženi, veseli i poletni, ipak u našem životu postoji nešto što bismo promijenili. I netko tko ga može promijeniti. A to, nažalost, ne čini. D – mol završi, i tada se potrudim izvući iz tužnih misli i neostvarenih želja i nastaviti tamo gdje me D-mol prekinuo. Početkom sljedeće pjesme to i uspijem, virus se brzo smiri i prikrije, a optimizam ponovo preuzme kontrolu.

I tako život uvijek ide dalje. Ide lijepo, veselo i poletno, sa povremenim prekidima kada D-mol caruje, i zanemarivim upadicama kada samo dođe, bocne i ode. Već sam se odavno pomirila s tim – uvijek će biti tu negdje i vrebati na mene, čekati svoj trenutak da zavije moj um i srce u svoj tužni tonalitet.

I tu dolazimo do nedavnog događaja. Sasvim malog i bezazlenog, čak možda u tolikoj mjeri da ga se niti ne može nazvati događajem. Ipak, njegova važnost je tolika da se čak usudim reći da je jedno od najvažnijih prekretnica mog života.
Čula sam D-mol. Slučajno sasvim. Počela sam pjevati, kao što radim sa svakom pjesmom čije riječi znam, i čekala taj poznati, neizbježni val sivila. Nije došao. Pjesma je prošla, završila i krenula je druga, a ništa se nije desilo. Riječi su sve otpjevane, sve shvaćene, sve promišljene, a nijedna slika se nije u glavi rodila niti pobudila tužne emocije. Prošla je kao i svaka druga.

Stvar je u tome da se pojavio netko tko ima moć neutraliziranja virusa i tjeranja svake tuge i sjete dalje od mene, te popunjavanja mjesta koje su one zauzimale svojom pojavom. Netko tko može zasjeniti svaki tračak negativnosti i otjerati svaku tužnu misao. Netko tko će me svojom toplinom zaštititi od svake hladnoće, čak i one kaja dolazi iznutra.
Netko tko će d-mol zamijeniti d-durom.

Tko bi rekao, zar ne?

violante222 @ 15:22 |Komentiraj | Komentari: 4 | Prikaži komentare
nedjelja, travanj 10, 2011
 

Samostalna, neovisna žena koja samouvjereno kroči kroz život svjesna činjenice da je lijepa, pametna i vrijedna je sretnija od bilokoje vezane žene, sputane lancima ovisnosti o muškarcu, razapete između njega i svojih želja, snova, ambicija i karijere. Svaka bi žena trebala shvatiti da je savršena upravo takva kakva jest, biti zadovoljna sobom i poštovati samu sebe. Hodati visoko uzdignute glave, jaka i spremna za izazove koje život pruža. Njoj ne treba muškarac da joj govori da je lijepa, da ju podupire i ohrabruje, da je tješi i razvederava. Prava žena, kakve bi sve trebale biti, je sama sebi dovoljna.

Dakako, sve je to obična hrpa gluposti. Svi to znamo, iako neke neće to priznati. Te priče su vrlo popularne ovih dana, sve vrvi njima. Tone priloga u glorijama, tenama, vitama i sličnima, brošure u čekaonicama, reklame za uloške i dezodoranse, opisi novih kolekcija velikih modnih marki. Sve za neovisnu, samostalnu, samouvjerenu ženu. A niti jedna zapravo ne želi biti takva. Ma koliko se jakima pravile, sve zapravo hoće živjeti u romantičnoj bajci sa svojim Princem Čarmingom. Sve sanjaju o kući s vrtom u predgrađu, dječici koja se igraju oko trijema na kojem one sjede u naručju svoga dragoga i slušaju njegove slatke riječi. Žene žive na toj fantaziji. Možda malo modificiranoj, ovisi o tipu osobe, ali u suštini, to je to.

Žene, generalno gledano, nisu po prirodi baš stabilna bića. Vole mijenjati raaspoloženja, stavove i mišljenja u relativno kratkom roku. Tako malo vole svijet, malo ga mrze, malo bi pjevale. Plesale i sadile cvijeće, malo hodale s mitraljezom i koknule sve koji bi im se našli na putu. Naravno, sigurni smo da imaju razloga za to i ne krivimo ih, koliko god bi muškarci bili presretni da ih se isključi iz ovog dijela ženskog svijeta, upravo je ovo jedan od glevnih razloga zašto je muškarac ključan. Iako će se vama koji imate svoju opičenu dragu koju tako nekad pukne da bude ljuta na cijeli svijet učiniti da je ona tad grozna, vjerujete, ona je bebica za onu koja nema jednog od vas pored sebe. Nju kad pukne, ona je prijetnja za cijeli svijet, nju nitko ne može smiriti, razvedriti ju komplimentima, osloboditi je viška enegrije na obostrano zadovoljstvo. Ona je noćna mora svih oko nje.

No, to je samo kad ju pukne. Kad je svoja, svi je vole. Kolege, prijatelji, klijenti, poznanici. Svima vidi na licu da su sretni što je vide, da uživaju u razgovoru s njom. Ali kad se navečer vrati u prazan stan, ona je nesretna, i nema šanse da nije. To je nešto što je ženama upisano u gene. Ona na zna je li lijepa, pametna, duhovita. Njoj treba netko da joj to konstantno govori. Njoj treba netko da ju gleda kao božicu, da ona zna da je voljena. Ona sjedi zamišljena na kauču uspoređujući se sa školskom prijateljicom koja se udala prije 5 godina, ima slatku curicu i čeka drugo dijete. Ona liježe u praznu postelju pitajući se po čemu je ta prijateljica bolja od nje. Ujutro, ona oblači finu odjeću, obuva skupe cipele, stavlja dobar parfem, nabacuje osmijeh na lice i predstavlja savršeno sretnu, neovisnu, samouvjerenu ženu. Sve dok se opet ne vrati u onaj stan.

Što se mene tiče, daleko sam ja još od ovih priča. Ja sam samo školarka koja uspijeva pronaći manu baš svakome, grozno izbirljiva i nepravedna, pa stoga i vječno single. Trčeći između škole, treninga, obitelji, prijatelja i ostalih aktivnosti, za mene je veza uvijek bila nešto će biti probem ugurati u raspored. Mogu sve moje frendice biti u dugim vezama, i super za njih, ali meni stvarno nije potreban. Još. Snalazim se sasvim solidno bez njega.

Jedan dan, iz čista mira, ni otkud, kaže meni moj Frend – „Violante, ti tražiš nekog. Tebi treba netko, vidim ti u očima. Ne za zabavu, ne za imidž i pokazivanje, ne za tinejdžersko ludovanje. Ti želiš nekog da te voli. Ti baš ono tražiš nekog.“ Dakako, uslijedio je moj gromoglasan smijeh, negirala sam Frendovu teoriju i odbacila ju kao apsurdnu. No, kako su riječi odzvanjale u mojoj glavi, tako sam postajale sve svijesnija strahovite istine – treba mi netko. Netko da me zagrli kad trebam zagrljaj, da me smiri kad me nešto pukne, da se izvali sa mnom na livadu kod Tomislava i gleda oblake, da me nazove samo da mi čuje glas. Da bude uvijek tu za mene. 
Da me voli.

U pravu je Bonnie.
We all need our heroes.

 

violante222 @ 20:28 |Komentiraj | Komentari: 7 | Prikaži komentare
ponedjeljak, siječanj 17, 2011
Ne volim stereotipe. Ako slučajno podržavam neki uvriježeni stav, to je zato što je tu očito narod ispao pametan, malo za promjenu. Nikako zato što je on uvriježen.
Volim biti drugačija. Nisam ja sad neki frik, da se razumijemo. Nemam rozu kosu, ni tristo piercinga, nit se oblačim ekstravagantno. Nećete me uočiti u masi, niti ćete me zapaziti ako prođem pored vas. Sasvim sam normalna zapravo. A opet, ne postoji kalup u koji me se može staviti, ne postoji veća skupina ljudi kojoj bi pripadala.
Iskreno, ne cijenim previše bilokoga koga je moguće etiketirati. Ako ste među tima, za vas postoje stereotipi, a i za ostale postoje stereotipi o vama.
Mrzim stereotipe. Nikad im nisam robovala.
Osim jednoga.
Dečko mora biti stariji.
Prva stvar koja se provjerava – godine. Točnije, razredi. Mjesec dana nikad nije bilo isuviše bitno, osim ako se radi o četvrtom i petom. Jer to su prijelomni mjeseci što se tiče upisa u školu. Nema veze što je cura starija samo dva tjedna ako je ona sedmi razred, a on šesti. Ona prvi, a on osmi. Ona maturantica, a on trećaš. Nema šanse. Uvijek smo cure čiji je dečko bio niži razred gledali poprijeko. Mislim heloouu, ona je sa mlađim dečkom, MLAĐIM. S njom ne treba imati posla, vidš da je spremna na sve.

 U prvom razredu srednje škole nismo imali problema. Naime, nitko nije bio mlađi od nas. Imali smo tri generacije iznad nas, , dakle pregršt potencijalnih dečkiju starijih od nas, plus našu generaciju koja je također prihvatljiva. Milina.
Onda smo bili drugi razred, i u školu su došli neki novi dečki. Mi smo žalili za prošlogodišnjim maturantima i nismo ni primjetili nove dečke. Kako i bi, pa bili su mlađi. Zašto bi itko bacio pogled na njih uopće ako postoje još dvije generacije starijih?
E onda se dogodila strašna stvar. Otišli su maturanti. Opet. A mi smo bile trećašice. To je sad već bio problem. U školi je ostala samo generacija starija od nas samo godinu dana, koja je bila najmanje zanimljiva. Zapravo, bila je tragična. Ne znam je li ikad i u jednoj školi postojala generacija s toliko malo zgodnih ljudi, i pregrštom rugoba. Katastrofa. Plus što je došlo još mlađih dečkiju. Kao da ih i ovako nije bilo previše.

Ova nadasve tragična zbivanja u našoj školi utjecala su na naše glave i natjerala nas na razmišljanje, a potom i zaprepašćujući zaključak.
Postoje zgodni mlađi dečki.
Wow. Otkriće stoljeća.
Trebalo je vremena da priznamo same sebi da je to okej. Svađe u glavi su bile svakodnevica kod svih nas – ajme kako je zgodan! – ali mlađi je! – ali stvarno dobro izgleda! - -ali mlađi je! – ali tako je sladaaaak! – ali mlađi je! – ali simpatičan je! – ali mlađi je! – ali vidiš kako je pametan! – ali mlađi je! -  ali ko još ima toliko dobre fore??? -  ali MLAĐI JE!!! – BAŠMEBRIGAZAŠUTIŽELIMGA!!!

I tako se svijet okrenuo naopačke. Više nije bilo bitno ako je mlađi, gledale su se neke druge stvari. Dakako, ostala je rijetkost vidjeti curu s mlađim dečkom, i rijetko koja je i bacila oko na nekog mlađeg. No kad bi se to desilo, bilo je u redu. Nitko se više nije snebivao kad bi neka rekla kako onaj mali Kristian ima dobro tijelo, nego bi one koje ga ne znaju provjerile njenu tvrdnju i sa zadovoljstvom se složile da je vrijedan gledanja, te bi ga ti pogledi redovno pratili kad prođe pored njih.
I više nije bilo problema.

 Ali... onda su otišli i zadnji maturanti. I više nije bilo čak ni onog malog broja zgodnih starijih dečkiju. Mi smo bili najstariji, u vlastitoj generaciji nikad nije pretjerano uzbudljivo kad se svi odavno znamo, i šta se kuhalo među nama, kuhalo se u prva dva razreda, sad je u pricipu to gotova stvar. I tako je ostalo samo more mlađih dečkiju.
Tu se opet stvorio problem.
Naime, sad smo otkrili da nije samo 5-6 dečkiju vrijedno pogleda nas kul maturantica. Otkrili smo da ima puno stvarno dobrih prilika, dečkiju koji su se tri godine šetali istim hodnicima kao i mi, a nikad nisu bili primjećeni jer ih se nismo udostojile pogledati. A sad uđe kroz vrata i nama se odjednom odsjeku noge.
Dečko, DI SI TI BIO DO SAD??
Bio je tu, samo što ga nismo vidjele. On, i još cijela četa njih.
Sad ne da nije rijetkost čuti lijepe komentare na račun trećaša i drugaša, nego je uspjeh kada prođe odmor bez nekog takvog! Ali što ćeš, tako to bude kad jedino takvi preostanu.
Problem je u tome što, unatoč svojemu prosvjetljenju, se zapitaš je li s tobom sve okej. Kad izlaziš s mlađim dečkom, u redu je. Kad drugi put izlaziš s mlađim dečkom, već je malo blesavo, ali dobro. Kad treći put izlaziš s mlađim dečkom, eee, to već postaje poprilično glupo. Rijetko se događa, ali se ipak događa.
Mom tati je to okej. Zeza malo, ali to je zato jer je on zezator. „Pa da, ti si na mene. Ja sam isto uvijek izlazio s mlađim curama!“ Da se razumijemo, nije to baš uvijek. Ja sam stala na onom kad je u redu... zasad :)

 I tako sam se ja oslobodila i tog stereotipa, još jednog dodatnog pravila koje sam si nametnula apsolutno bespotrebno. Koja je razlika u godini dana? Ama baš nikakva. Pitanje o godinama, koje je nekada bilo prvo na listi, je sada palo na samo dno. Ako ima kvalitete koje netko traži, potpuno je irelevantno što se rodio malo kasnije. Bar meni.

To što je trenutno aktualan par godina stariji dečko, to nema veze.

violante222 @ 20:44 |Komentiraj | Komentari: 4 | Prikaži komentare
utorak, prosinac 21, 2010
Idu dani, idu godine… brzo, prebrzo. Evo, na primjer, bila je nedavno zima ‘92./’93. Ja je se ne sjećam, ali kažu da je bilo hladno i da je padao snijeg. Ja im vjerujem, zna to tako u to doba godine. Te zime, za koju kažu da ko da je bila jučer, su smatrali da će proći vječnost prije nego ono malo kreštavo bude veliko ozbiljno. I eto, zeznuli su se. Jedva da  su trepnuli, a ja već punoljetna.

 Krajem ovog mjeseca Violante prestaje biti dijete, a postaje odrasla osoba. Sačuvaj bože… pa ja nosim Pink Panther torbu kupljenu u Turbo Limaču, crtam svjetiće po bilježnicama, izbjegavam izgovarati brojku osam i prštim od sreće kad dođe luna park u susjedstvo! I kako da ja sad odjednom ne budem dijete? Volim biti dijete! Ali ne, još koji dan i crtići više neće biti smatrani prikladnima. Strašno je to, zaista.

 U ovih 18 godina svašta se izdogađalo, svašta se voljelo, svašta je utjecalo. Svašta je činilo tih 18 godina. Stvari koje će me za još 20, 30 godina podsjetiti na neko doba mojega djetinstva, ljudi koji su nekako ostavili svoj utjecaj, bilo loš ili dobar, ili pak oni koji su jednostavno bili tu dovoljno dugo da čine njegov dio. Izuzmimo obitelj i prijatelje, oni su tu automatski.

Od malih nogu i nižih razreda osnovne škole, preko viših razreda pa do srednje škole… puno, puno toga…

 Sandokan, crvena lopta s bijelim točkama, Tropical Heats, kompletić s voćem, lutka Teodora, teta Bernarda, Prvi Izbor, moja učiteljica, plivanje, trener Ozren, Umag, Humac, Kušanove knjige, muesli na kojima živim otkad znam za sebe, Ford Transit, prof. Mrd., skijanje, hotel Bellevue, Kset, prof. Tra., Mektor i Liber, Prljavi ples i Johnny Castle, Rovinj, Booksa, Tree Hill, srpska kinematografija, Jasna, novi val, Kumovi, Dobri momci, Casini i slični filmovi, Puzzo, putovanja, Dream team i Tor., prof. Kur., Twilight saga, Harry Potter, koji je rastao paralelno sa mnom i tako ostao najdugovječnija zanimacija – od drugog osnovne, prve knjige, pa sve do poslije završetka srednje škole, zadnjeg filma.
Velik dio otpada i na Bloger, zadnje 3 godine, koliko je prošlo od mog prvog posta. Puno pročitanih tekstova je utjecalo na mene, puno me naučilo nečemu, puno me nasmijavalo i uljepšavalo dan. Upoznala sam ljude koji su na mene djelovali na ovaj ili onaj način, neke koji su ispali životni učitelji, i neke koji su ostali u mom životu kao više nego 'netko s Blogera', kao pravi, istinski prijatelji koje volim.

 To je činilo ovih 18 godina. To čini Mene. Ja činim To. Ja znam tko sam, približno bar, recimo. Ali ono što znam definitivno, to je tko nisam. A nisam odrasla. Dijete sam. Malo, neozbiljno dijete sa glavom u oblacima koje još uvijek smatra da je svijet lijepo mjesto i da su problemi lako riješivi. Ja nisam spremna biti smatrana odraslom.

 Uostalom, ja sam žensko. Čuvaj nas bože jednom kad Violante dobije vozačku.

violante222 @ 18:34 |Komentiraj | Komentari: 3 | Prikaži komentare
srijeda, studeni 10, 2010
 Nemati nešto što želiš ili imati nešto što ne želiš, što je gore? Teško je to pitanje. Na prvu bi većina rekla nemati. Ali ne mora biti tako, o ne, nikako ne mora. Pogotovo ako se onoga što imaš ne možeš riješiti samo tako.

Život je pozornica, to svi znamo. Samo smo glumci koji svoje uloge pokušavaju što bolje odigrati pred drugima. I kako god se stvari odvijale, trudimo se prikazati u najboljem svjetlu. Pa makar to ne bilo najbolje za nas. I onda kad imamo nešto što ne želimo, a nismo u mogućnosti osloboditi se toga, volimo se pretvarati kako nam to savršeno odgovara i kako smo zapravo jako sretni što to imamo, čisto zato da drugi ne vide naše slabosti. U stanju smo trpiti sve sa smiješkom na usnama dok u glavi proklinjemo sve čega se možemo sjetiti, vrištimo od očaja i žudimo za slobodom... Da, gadna je ljudska priroda.

A tu je i ono što želimo. Koliko god nas nedostatak toga rastuživao, tu je uvijek i doza optimizma, nade i motivacije... da jednom... možda... ako se potrudimo... i sa malo sreće... postoji šansa da to i dobijemo. Žudnja je moćan osjećaj. Osjećaj koji može priuštiti mnogo nesreće kada je dugo prisutan. Ali robovanje žudnji je svakako lakše istrpiti nego čisto robovanje neželjenome.

I onda, prirodno, počinjemo glumiti i pred samima sobom, i uvjeravati se da zapravo i nije tako loše, da nam ništa ne fali, da zapravo uživamo i da smo jako sretni što to imamo. Mažemo si oči, i mažemo, i mažemo... I ide to jedno vrijeme, pozitivne misli, optimizam i slične besmislice, sve dok se ne počne javljati drugi glas, okrutno nam dajući do znanja da ne valja, da nije to To, isprva tiho, pa sve glasnije i glasnije, sve dok nam naposljetku glava ne odzvanja od muke, a prezir i gađenje prema tome što pokušava zamijeniti Ono što želimo doseže svoj vrhunac...

I tako ja želim Tebe. Neizmjerno.
A imam njega. Kog ne želim.
Jer on nije Ti. O ne, on nikako nije Ti.
Zbog tebe mi u glavi sve pjeva i pleše.
Zbog njega vrišti i previja se u agoniji.
Vani neće biti prevelike razlike – u oba slučaja će drugi vidjeti fin, pristojan osmijeh naljepljen tako da zadovolji sva pravila životne pozornice. Ali itekako ima razlike, razlike koja je jednako golema poput života i smrti.
Ono što čini našu priču istinski tragičnom jest činjenica da i Ti želiš mene. Da nije toga, on ne bi bio toliko nepodnošljiv.
I koliko god ja iza zatvorenih vjeđa zamišljala da su te usne Tvoje usne, da me diraju Tvoje ruke, da mi šapuće Tvoj glas, kad otvorim oči, pred njima vidim njega. A od Tebe ni traga.
I vrištim.....
         .... vrištim....
                      .....VRIŠTIM....

violante222 @ 17:34 |Komentiraj | Komentari: 4 | Prikaži komentare
nedjelja, rujan 12, 2010
 

Osmijeh. Od uha do uha. Ruke raširene za zagrljaj, iako nas dijeli još dobrih 20 metara. Prelazi ih svojim frajerskim hodom, ja se dižem na prste, ruke oko vrata, on svoje sklapa oko mene. Jak stisak i srdačno „pa bok frende!“.

Svaki dan ista scena. Frend i ja, na školskom hodniku, blokiramo protok učenika pričajući o svim mogućim i nemogućim glupostima, zezajući jedno drugo i apdejtajući svoj život u protekla 24 sata onom drugom. Zvoni, i još jedan snažni hag prije nego što svaki ode na svoju stranu.

Tu moj dan poprima malo svijetliju nijansu. Satovi nisu tako dugi, zadatci nisu tako teški, profesori nisu tako strogi, i sve u svemu, škola više nema onaj vječiti negativni prizvuk. Jednom kada me moj frend zabljesne tim osmijehom i zagrli.

Veliki je odmor, stojim sa svojim curama, pričamo o nekoj od glupih tema o kojima cure mogu pričati, kada čujem svoje ime. Na drugom kraju hodnika frend maše sa Milkom s lješnjacima.

„E frende ajmo se zicnut na stepenice i debljat malo.“ „Aj može frende, fala.“ „E znaš šta je jučer bilo na tekmi?“ Izvještaj sa jučerašnje utakmice, zatim opis mog treninga, pa prepričavanje protekle večeri, pa kome je bilo više dosadno na geografiji, pa opet malo zadirkivanja između dva sportaša. „E frende daj lakše malo, pretvorit ćeš mi se u prasicu.“ „Pa sori frende neću više.“ „Ma daj jedi pa zbog tebe sam ju kupio.“ „Ma neću šta ću tebi anoreksičnom uzimat, tebi frende treba energije malo vidi kako si nikakav.“ I ponovo zvono, svaki na svoj sat.

 Lutam u mislima, razmišljajući o neprestanom ubacivanju riječi 'frende' u naš razgovor. Ljudi sastrane nas znaju kao frendove. Ha. Pojma nemaju. Oni ne znaju da je to nekad bila sasvim drugačija priča. Ne znaju da je potrebno izgovarati to 'frende' kako bi uvijek bili svjesni sadašnjosti. Jer nije nimalo teško izgubiti se u onome što je bilo. Još je lakše u onome što je moglo biti. Nije teško sjetiti se što su nekada taj osmijeh, taj zagrljaj i taj pogled značili. I što više ne smiju značiti.

Da je ta priča bila uobičajena, ne bi imala sretan kraj. Ali nije, i zato nije ni imala kraj. Mogla sam ga nakon svega jednostavno ignorirati. Ali nisam. Mogao se on zbog svega naljutiti i ne željeti uopće komunicirati sa mnom. Ali nije. Umjesto toga, promijenili smo štih naše priče i zadržali ono čega se nismo bili voljni odreći – vedrine koju unosimo jedno drugome u život.

I tako sada njegov osmijeh, njegov zagrljaj znače nešto drugo, bude neke druge emocije, slabije, a opet, intenzivnije. Neusporedive zapravo. Sad je Frend. Frend, koji je tu za mene kad se treba zezati, ali i kad treba pomoći, kad me treba spustiti na zemlju, ali i kad me treba ohrabriti. Frend, koji će upasti na sat i izvući me kad trebam odgovarati, koji će mi ponijeti torbu kad  se nakon tjelesnog trebam popeti na treći kat, koji će kupiti Milku s lješnjacima za veliki odmor jer nju najviše volim.

Frend, za kog bi lagala kad bi rekla da mi ponekad nije žao što je frend. Frend, kojem ponekad u pogledu vidim istu misao. Frend, koji će uvijek to ostati, jer neke stvari ipak nisu riješive. Frend, za kojeg bi bilo bolje da je od samog početka bio upravo to. Frend, za kojeg mi je nevjerojatno drago da ga imam. Frend, koji se upravo popeo na moj kat, smiješi se i širi ruke...

violante222 @ 20:34 |Komentiraj | Komentari: 7 | Prikaži komentare
srijeda, srpanj 7, 2010
 

I write about things I think a lot about.
Ones that occupy my head.
Ones that leave a mark.
I write to them. 
I write for them. 

Therefore, you deserve a post.
Oh yeah, you deserve it all right. 

But there are no words good enough.






Pusti da ti sviram.... duša gine od tišine.




violante222 @ 23:43 |Isključeno | Komentari: 0
subota, svibanj 15, 2010
 



Kao osmeh letnje noći nestaješ
Znam da nećeš doći, ipak, čekam te..


I ne znam kako da pobegnem od sna
I ne znam dal' te iko voli kao ja...

 

violante222 @ 09:26 |Isključeno | Komentari: 0
ponedjeljak, ožujak 15, 2010

„Hej mala. Imaš malo vremena?“
„Imam i puno ako trebaš. Reci.“
„Kako znaš voli li te netko?“
„A ne znam. Jednostavno znaš. Osjećaš.“
„Pa zapravo, nije tako jednosatvno. Ja ne znam. Kako ti znaš da ja tebe volim, na primjer? Možeš li to objasniti?“
„Pa zato jer se mene ne može ne voljeti, doh! Šalim se.... stvarno ne znam, mislim da se u to jednostavno treba vjerovati, a ne tražiti dokaze.“


„Hej. Imaš malo vremena?“
„Aha, kaj trebaš?“
„Kako znaš voli li te netko?“
„Hm. Baš si pravu našla za to pitati... i sama se to pitam tu i tamo...ali mislim da odgovor varira od osobe do osobe, da nema nekog univerzalnog načina.“


„Hej ti. Ti ziher ne radiš ništa pametno i možeš odgovoriti na jedno glupo pitanje.“
„Kako me samo dobro poznaješ... Ali znaš da ćeš za glupo pitanje dobiti i glup odgovor?“
„Draga, pitam tebe. Što god da pitam, odgovor će biti glup.“
„Istina. Pucaj.“
„Kako znaš voli li te netko?“
„Imaš pravo, vrlo je glupo pitanje. Pa, dosta pouzdan način je da pogledaš kakve su mu oči dok te gleda. Ako mu se onako predivno sjaje, voli te.“
„Joj daj, pa ne mjenjaju se oči ovisno o tome koga gledaju! Taj neki poseban sjaj u očima postoji samo u knjigama.“
„Nene, ovom mom definitivno drugačije sjaje oči kad mene gleda nego kad ostale! A možeš i uzeti cvijet i trgati latice, znaš ono, voli me, ne voli me, voli me, ne voli me....“


„Ej. Jel imaš malo vremena?“
„Pa zapravo, samo što nisam zaspao, ali za tebe, uvijek. Kaje bilo?“
„Kako znaš voli li te netko?“
„Violante... voli te. Čemu to pitanje?“
„Ali kako to znaš? Kako da ja to znam?“
„Ti to, draga moja, već znaš. Nemoj se zamarati ovakvim glupostima, opusti se, spavaj. Voli te, sto posto.“


„Ej... imaš minutu?“
„Pa baš i ne. Ali reci.“
„Kako znaš voli li te netko?“
„To je vrlo dubokoumno pitanje. Na njega ljudi zapravo pokušavaju odgovoriti već stoljećima. Stvar je u tome da je ljubav moguće interpretirati na stotine različitih načina, koji se na svakog pojednica drugačije odnose, i mi zapravo moramo otkriti to u dubinama naše duše povezane sa drugom dušom,  onom za koju želimo saznati voli li nas stvarno... ali zapravo je i ljubav relativan pojam. Što je zapravo ljubav? Svakome ona predstavlja-„
„E, ovaj, moram ići. Čujemo se.“


„Jou. Imaš vremena?“
„Ne.“
„Okej, ništa onda. Čujemo se.“
„Aj ne kenjaj. Reci, kaj ti treba?“
„Da te pitam... kako znaš voli li te netko?“
„Ne voli te. Oš mi ispeglat košulje ako ti ih donesem?“
„Aha. Pitam hipotetski, ni u vezi koga.“
„Lažeš. A ja neću razgovarati s tobom kad si depresivna. Onda i mene činiš depresivnim. Sad moram ić po pivo.“
„Kao prvo, nisam uopće depresivna, nego razmišljam.“
„Jel boli?“
„Haha. Ne. A kao drugo, ako moja depresivnost tebe čini depresivnim, to znači da me voliš!“
„Ne volim te. Ideš mi na živce.“
„Ali me svejedno voliš.“
„Dobro, možda malo, ali samo zato jer ćeš mi ispeglati košulje. I vidiš da sam ti odgovorio na pitanje.“
„Išao bi po pivo šta god da sam rekla, zar ne?“
„Naravno.“


„Hej.“
„Hej.“
„U koliko se nađemo?“
„Sedam, pola osam?“
„Može sedam. Isto mjesto?“
„Isto mjesto.“
„Okej, vidimo se onda.“
„Violante?“
„Da?“
„Volim te, znaš?“
    
Znam.
„I ja tebe.“


 

violante222 @ 19:27 |Komentiraj | Komentari: 10 | Prikaži komentare
nedjelja, veljača 14, 2010
Kad bi barem.... kad bi barem čovjek bio jače biće. Tjelesno dostojan svojoj ulozi na ovom svijetu... i ne pričam samo o tijelu. Zapravo, ne pričam uopće o tijelu. Pričam o drugim stvarima.

Kad bi barem čovjek živio koju stotinu godina duže. Prosječnih osamdesetak je puno premalo za sve što bi mogli i htjeli. Čovjeku treba vremena prvo da shvati što želi. Onda mu treba još da se dosjeti kako da to postigne. I zatim se cijeli život trudi provodeći taj plan. I taman kad dobije što želi – paf – gotov je. I od cijelog života imamo samo fragmentić da uživamo u onome što cijeli život želimo. A ponekad se desi da tada shvatimo da to nije to – negdje smo pogriješili. Bilo to u provedbi plana ili još prije, u samoj postavci plana, nije bitno – došli smo do kraja, a nismo sretni. A što tek ako se desi ono najgore, ako shvatimo da smo od samog početka krivo željeli, postavljali krivi cilj? Ništa. Gotovo. Nema vremena za ispravak. Čovjek treba vremena za uživanje u životu, u plodovima svog truda i rada. Kad bi barem čovjek živio koju stotinu godina duže.

Kad bi barem ljudi mogli kontrolirati osjećaje. Piip – radost uključena. Piip – ljutnja uključena. Piip -  ljubav uključena. Samo tako, kako nam treba. Ovisno o situaciji reguliraš osjećaje, isključujući one koje nam škode ili im smanjujući intenzitet. Hm, razgovor za posao. Samopouzdanje – ON, level 8. Nervoza – OFF. Entuzijazam – ON, level 6. Ne bi li to bilo divno? Opće je poznato da nas najviše ubija ono što najviše volimo. Ovako ne bi bilo problema. Jednom kad zaključimo da netko nije dobar za nas, naše zdravlje, pogotovo psihičko – op, nema ga! Ljubav – OFF! Milina. Kad bi barem ljudi mogli kontrolirati osjećaje.

Kad bi barem imali neograničeno, nepogrešivo pamćenje. Tragedija je koliko sjećanja čovjek izgubi tijekom života. Koliko dragocijenih trenutaka jednostavno iščezne, kao da nikad nisu ni postojali.  Koliko blistavih osmjeha, koliko predivnih riječi naših voljenih se izgubi u ljudskoj slabosti? Koliko čiste, sirove sreće propadne u našim glavama? Tragično, kažem vam. Kad bi barem imali neograničeno, nepogrešivo pamćenje.

Kad bi barem postojao neki drugi način punjenja organizma energijom. Spavanje je tako nepraktično. Kao prvo, kreveti zauzimaju puno previše mjesta. Plače mi se kad zamislim koliko bi mi soba bila veća da nema kreveta u njoj. Ali, naravno, važno je ono drugo. Čovjek prespava tridesetak godina svog života! Da je to vrijeme potrošeno malo efikasnije, sada bi smo već imali vikendice na Mjesecum, kamo bi stizali teleportacijom. Ali ne, mi još od pamtivjeka spavamo! Kad bi barem postojao neki drugi način punjenja organizma energijom.

Kad bi barem ljubav mogla biti jača od svega ostaloga. Ne bi li bilo savršeno kad bi, kao u Haryju Potteru, netko bio potpuno zaštićen samo zato jer ga mi bezgranično volimo?  Bi bi, naravno da bi. Ne bi bilo ratova, ne bi bilo crne kronike – jer nitko nikoga ne bi mogao ubiti. Da, to je taj vječni, ljigavi san svih romantičara. Kad bi barem ljubav mogla biti jača od svega ostaloga.

Kad bi barem mogli vratiti vrijeme. Koliko samo štete prouzročimo tijekom života, i sebi i drugima, krivim odlukama? Koliko toga izgubimo, koliko ispaštamo zbog jednog jedinog trenutka nepromišljenosti, slabosti, neodlučnosti, slabosti, nebrige ili nečega drugoga što će uzrokovati našu bol, i bol onih koje volimo? Nije li ljudski griješiti? Zašto onda nemamo i mogućnost povratka, šansu za ispravak? 'Ups, ovo je bilo glupo od mene.  Ajmo toliko i toliko nazad.' i tdtrdddd – bam! – tamo smo, iskorištavamo drugu šansu, mijenjamo riječi, dodir, pogled ili postupak koji je uzrokovao gubitak milijuna predivnih trenutaka, tone i tone potencijalne sreće, ovako zamijenjene žaljenjem.

Kad bi barem mogli vratiti vrijeme.
A taj vikend nije čak ni padao snijeg.


violante222 @ 20:29 |Komentiraj | Komentari: 11 | Prikaži komentare
nedjelja, prosinac 20, 2009

Izašla je na tihu, snijegom prekrivenu ulicu. Toplom žućkastom svijetlu uličnih lampi pridružila se mjesečina, te su zajedno obasjavale pahuljice koje su padale oko nje. Nije puhao vjetar - nije bilo onog neugodnog bockanja po obrazima. Nije bilo čak ni hladno, ili ona hladnoću nije osjećala. U stvari, trenutno je osjećala samo ljepotu prizora ispred sebe. Duboko je udahnula- nosnice joj je ispunio miris borova, pomiješan s tračkom vanilije. Odakle vanilija, nije znala, ali savršeno se uklapala u sliku.  Čim se sjetila kako se miče nogama, kako se izlazi iz tog skoro savršenog trenutka, krenula je ulicom. Bila je prva koja je hodala ovim novim tepihom - otisci njenih čizama bili su jedini na besprijekornoj površini koja se lijeskala na mjesečini. Zapitala se kako bi tek ulica blistala da je sunce tu namjesto mjeseca... da reflektira zrake sa poda, sa okolnih krovova, sa vozila, sa drveća i grmlja... Zamišljala je da su sve te sitne zrake odbijene ravno u nju, da obasjavaju samo i jedino nju, čineći je centrom ulice, centrom grada, centrom... centrom svijeta. Jer tako se trenutno osjećala- kao centar svijeta. U nečijim očima to je i bila.

Blagi povjetarac vratio ju je u stvarnost. Pahuljice su se uskovitlale oko nje kao da žele potvrditi njenu maštariju. Jedna je sletjela na trepavicu iznad njezinog lijevog oka, i nije pokazivala namjeru ni da nastavi svoj put, a ni da ga tu završi pretvorbom u mini-kapljicu. To malo čudo prirode savršenog oblika kao da je odlučilo ostati ondje tu večer, proživjeti je s njom, i kroz njene oči.

Otpustila je debeli vuneni šal, otkrivajući pola vrata. Mislila je da će večer biti puno hladnija. Unatoč tome, znala je da joj je nos bio crven. Nos joj je bio crven kad god bi temperatura pala ispod 5 stupnjeva, kao da je netko uključio lampicu na vrhu njenog nosa. Izgledala je tako glupo, kao Rudolf. On je, doduše, tvrdio da tako izgleda preslatko. Nije mu ni najmanje vjerovala.

Hodala je lagano, u ritmu koji je diktirao Sinatra iz njenih slušalica. To se možda čak i ne bi moglo nazvati hodom- ona je plesala ulicom. Poskakivala, naglašavala dobe, vrtila se, mahala rukama... Uživala je u svojoj maloj predstavi, predstavi čija je jedina publika bila ona sama, i još par milijuna pahuljica. Slike su joj se izmjenjivale pred očima svakim korakom- slike prijašnjih sretnih trenutaka, slike na kojima je bila blizu ovom osjećaju koji ju je sada prožimao. Nije ni primjetila kada se ispraznila baterija, a muzika utihnula. U njenoj glavi svirala je još poletnije, još trijumfalnije nego dosad. Vrijeme nije postojalo. Što se nje ticalo, sat je mogao biti stoljeće, a istovremeno i samo tisućinka. Ovo je bila jedna nova dimenzija, dimenzija u kojoj je bilo svejedno leti li vrijeme ili stoji, dimenzija u kojoj je svaka pahuljica imala svoj vlastiti ton, a njihovo naoko kaotično padanje tu je imalo savršenu pravilnost, skladnost i melodičnost.

Tada je,  u daljini, kroz snježni veo, ugledala to lice. Jedino lice koje je moglo probiti svoj put do njene glave dok je bila u ovakvom transu.  Jedino koje ju je moglo vratiti u stvarnost, ali u isto vrijeme i odbaciti još više među oblake. Muzika je nestala, a zrak se zaledio, prisiljavajući pahuljice da prestanu padati, da ostanu smrznute u tom trenutku, koji je više sličio na vječnost... Taj smrznuti zrak je natjerao čitav svijet da stane, jer, ipak, to nije bio njihov trenutak, bio je njen i samo njen.

Njegove usne su se razvukle u širok osmijeh kada ju je primjetio pedesetak metara dalje kako stoji u svom kaputiću, kose prekrivene pahuljama snijega i crvena nosa, i gleda ga. Kako je zakoraknuo prema njoj, trgnula se i potrčala mu u susret, nespretno proklizavajući pri svakom koraku. Sada je napokon stajala tu, ispred njega.

U tom trenutku je jedna pahuljica odlučila da je vrijeme da odleprša dalje i otpustila se sa crnih trepavica u bijelu, veličanstvenu noć.

 Sleigh bells ring, are you listening, 
In the lane, snow is glistening
A beautiful sight,
We're happy tonight.
Walking in a winter wonderland…..


violante222 @ 12:53 |Komentiraj | Komentari: 3 | Prikaži komentare
ponedjeljak, listopad 26, 2009

Položila ga je, što je pažljivije mogla, na hrpu papira što je stajala unutra i dopustila jednoj suzi da se otkotrlja i ostavi slanu mrlju na tom davno pročitanom pismu. Drhtavom rukom je uzela poklopac s kreveta, poklopila i vratila staru, prašnjavu, ofucanu kutiju od cipela na najvišu policu, odmah do Shakespearovih prastarih izdanja. Dok je silazila sa stolice, kroz prozor je pala prva zraka sunca tog jutra. Pogledala je van, u Sunce, i poželjela si dobro jutro...
........


Bio je nov. Bio je nov, nepoznat i drugačiji. Nije izgledao kao osoba s kojom bi se mogla družiti. Bio je u nekom svom svijetu, sa nekim svojim mislima koje ni sa kime nije imao potrebu dijeliti. Istini za volju, nisu ni oni imali želju slušati njegove misli. Zbog sjaja u njegovim očima dobili su dojam da su te misli toliko uzvišene i ozbiljne da su ga se pomalo i pribojavali. Ona je bila slična, također se bojala da bi on svojim uzvišenim svemirom mogao uništiti njenu bezbrižnu mladost ispunjenu milijunima apstraktnih misli koje su se kovitlale bez reda i svrhe u toj hiperaktivnoj glavi.  No ipak, nju je ubijala znatiželja. Što li se, dovraga, dešava iza tih smeđih očiju?

Sve ih je prezirao. Svi su bili isti, toliko budalasti, toliko djetinjasti, toliko oholi i slijepi... Vidjeli su samo zabavu, smijeh i triviju, ništa pravog života, surove stvarnosti, ništa dubljeg značenja. Nisu vidjeli probleme, jad, tugu koja miriše u zraku. Ili možda jesu, ali nisu marili. U svakom slučaju, nisu zaslužili tu sreću koju uživaju, nisu je dostojni. Ona... bila mu je tako čudna, sumnjiva. Naizgled ista kao oni, ali ponekad, kad bi im se pogledi sreli, osjećao se kao da ona vidi što on misli, osjeća, što želi i čega se boji. Kao da ga razumije, i kao da mu i sama nešto poručuje.  Osjećao se kao da njegova glava više nije samo njegova, nego njihova zajednička. S time da on ne smije u njezin dio, samo ona u njegov. Izluđivala ga je tim pogledom. Mrzio ju je zbog njega toliko strastveno da je to graničilo s obožavanjem.

Stajala je na drugoj strani hodnika i bodrila samu sebe da se pokrene i priđe mu. Znala je da je to glupo, da ne radi ništa za što bi ohrabrenje trebalo biti potrebno. Samo će predložiti da im se pridruži na kampiranju. Ništa strašno. Toliko je već ljudi pozvala. Zašto onda sad ne može? Protresla je glavom, kovrče su joj pale na lice. I tako će odbiti, uopće se ne druži sa njenim društvom.  Zna i da ih baš i ne voli. Duboko je udahnula i zakoračila.

Izgledala je tako... ljupko. Izgledala je poput trogodišnje djevojčice u bijeloj haljinici, sa vijencem od tratinčica oko glave i zečićem u naručju. Izgledala je tako dobro i neiskvareno, tako savršeno, tako... tako suprotno od onih s kojima se družila, suprotno od života kakav je vodila, suprotno od svega što je o njoj znao. Opet to radi. Opet joj dopušta da mu zauzme um. Ne želi ići s njima na to glupo kampiranje, ni u ludilu.  „Naravno“, nasmiješio joj se. „Kad se ide?“ Psovao je sam sebe, prezirao svoju slabost više nego sve ljude ovog svijeta zajedno. Nije htio ići s njima na to glupo kampiranje! Nije htio ići s njima igdje!! Zašto je onda pristao? Znao je odgovor, no nije ga htio priznati samome sebi: htio je ići s NJOM na kampiranje, htio je ići s njom BILOGDJE.

Nikako nije uspijevala shvatiti što ne radi kako treba. Sve je spajala i učvršćivala kako piše, a opet, šator je neprestano padao, šipke su ispadale, špage se otkačivale. Već je bio padao i mrak, a vjetar joj je nosio kosu i dodatno joj otežavao posao. Ostali su bili dolje na plaži, osim njega, koji se otišao prošetati. Svi su oni još davno postavili svoje šatore. Jedino se njen svakih desetak minuta rušio. Razmišljala je o putu ovamo. Kao i svako njihovo putovanje, bilo je urnebesno zabavno. Stvarno je bila sretna što je našla takvu fenomenalnu ekipu. Ipak... on se nije nasmijao ni na jednu foru. Bilo njenu, bilo nekoga drugoga... ni na jednu. Ustvari , nije niti riječ progovorio sva tri sata puta. Gledao je kroz prozor, onako zamagljenih očiju kakve su jako često bile, i blago stisnutih usana... jedan čuperak kestenjaste kose mu je stalno stajao ispred lijevog oka, no on kao da ga nije primjećivao. Kad bi samo znala što se događa u toj njegovoj glavi!

Stajao je naslonjen na drvo, deset metara od nje, i smiješio se. Nije ga primjećivala, bila je raščupana i ljuta na svoj šator koji ju nikako nije slušao.  Prišao je i pokazao joj. Kad su ga digli, pozvala ga je da joj se pridruži u, ovoga puta trajno stabilnom, šatoru. Pričali su, i pričali, i pričali... Ostali su se već odavno vratili, već su pojeli večeru, većina je i pozaspala, a oni su i dalje pričali. Pričali su i kad je Sunce granulo, pričali su i kad su se ostali probudili, pričali su i kad su ostali otišli na jutarnje kupanje. A onda su otišli u šetnju.

Bila je to jedna livada kao iz bajke. Mala, usred šume. Okružena visokim borovima, posuta desecima različitih vrsta cvijeća, tako šarena, tako živopisna! Cvrkut ptica je bio usklađen s ljepotom  zraka sunca koje su se razlijegale po travi, sa savršenstvom  nježnih latica, sa mekoćom trave na kojoj su ležali. Mnoštvo leptira oblijetalo je tom nestvarnom livadom, tu i tamo bi poneka vjeverica protrčala pokraj njih, u jednom momentu čak i lane. Jednog leptira joj je ulovio. Bio je velik poput omanjeg javorovog lista, i šara koje su podsjećale na zapetljano klupko malih šarenih zmija. Bilo je to jedno apsolutno savršeno prijepodne.

................................................................

Nije mogla podnijeti te praznine. Znalo joj je biti tako lijepo s njim, tako beskrajno lijepo. Ali zašto se svako malo mora ograditi od svijeta, tako povući u sebe? Zašto mora odraditi svoju dozu pesimizma? Zašto nju tako brutalno tjera od sebe u tim razdobljima? To joj je bilo tako nepodnošljivo, a  nije joj dopuštao da mu pomogne. Svaki put kad bi mu se zamaglio pogled, kad bi stisnuo usnice, ona bi zadrhtala. Ne opet...

Bilo je tako jezivo komplicirano, i nije joj imao volje objašnjavati, kad  i tako ne bi shvatila. Istina, nije bila u potpunosti kao drugi, ali je svejedno bila puno bliže njima, a cijeli svemir udaljena od njega. Nisu si pasali, nimalo, i ona je to znala jednako dobro kao i on.  Nisu bili jedno za drugo, a opet, nisu mogli jedno bez drugoga. Patili su kad su bili zajedno, patili su još više odvojeni.

Ušutio je u pola rečenice. Pogled mu se zamaglio. Pitala ga je o čemu razmišlja. Odgovorio je `ni o čemu`. Ustao je i otišao do prozora. Pitala ga je ponešto svakih par minuta, nije joj niti jednom odgovorio. Uzela je kaput i izašla. Jedan dio nje je umirao od tuge znajući da je ovo zadnji put da ga vidi, dok je drugi osjetio nevjerojatno olakšanje.

Bila je to duga, duga noć. Držala je u rukama leptira sa one livade, iz onog prvog savršenog trenutka prije nekoliko mjeseci. Nije plakala –razmišljala je o svim savršenim trenutcima, o svim promjenama koje je unio u njen svijet, o stvarima kojima je proširio njene vidike, postupcima kojima je iz temelja promjenio nju samu, o svemu što joj je rekao, o slatkim riječima koje joj je napisao...

Popela se i dosegla kutiju u kojoj je čuvala njegova pisma. Leptira, koji ju je više no išta drugo podsjećao na njega, željela je maknuti sa njoj vidljivog mjesta. Položila ga je, što je pažljivije mogla, na hrpu papira što je stajala unutra i dopustila jednoj suzi da se otkotrlja i ostavi slanu mrlju na tom davno pročitanom pismu. Drhtavom rukom je uzela poklopac s kreveta, poklopila i vratila staru, prašnjavu, ofucanu kutiju od cipela na najvišu policu, odmah do Shakespearovih prastarih izdanja. Dok je silazila sa stolice, kroz prozor je pala prva zraka sunca tog jutra. Pogledala je van, u Sunce, i poželjela si dobro jutro.

violante222 @ 16:10 |Komentiraj | Komentari: 6 | Prikaži komentare
četvrtak, listopad 1, 2009

Naprosto nevjerojatno.

Dođe nama u školu delegacija BaBa održati predavanje naziva „Trkom u Europu“. Da, upravo tako, zašto one predaju o ulasku Hrvatske u Europsku Uniju, kakve one veze imaju s tim? E pa saznat ćete.

Počne sat, one se predstave, kažu ukratko o čemu će danas pričati, blablabla, kako to već ide. I kaže još da će poslati papir po razredu i da se svi moramo potpisati na njega.  „A zašto?“, pita jedan frend.


„Zato jer nam država neće dati novce ako ne dokažemo da smo stvarno nešto radili.“

 
Moooooooooolim?? Za što ti treba moj potpis? A jel'? Nije da bi uopće pomislila na stavljenje svog imena na isti papir s logotipom B.a.B.e., ali ovako...... e zbog ovoga se vrijedilo potruditi da što manje ljudi potpiše taj papir!


I nakon poprilično uspješnog sabotiranja tog potpisivanja, počne ona pričati o EU, njenim institucijama, malo o povjesti i sve te dosadne stvari koje smo čuli već hiljadu puta. Komisija, vijeće, sud, parlament, ova konvencija, ona konvencija, članice, kriteriji za ulazak, Hrvatska u svemu tome.... 45 minuta rijetko kad je duže prolazilo. Što ono B.a.B.e. tu rade?

„Za kraj ćemo vam podijeliti ove knjižice...“

Eee dragi moji, jeste li ikada vidjeli knjižicu o Europskoj Uniji? U jednoj takvoj, naravno, EU ima čak cijeli jedan pasus! Tada ide jedan drugi naslov: „Politika rodne ravnopravnosti“. Jadne žene rade kućanske poslove i brinu o djeci! Zamisli! A u Švedskoj i Danskoj muškarci uzimaju porodiljni kad im se rodi dijete, i još očinski dopust kad se žena vraća na posao! Nadasve srcedrapateljna prva strana.

Nakon toga ide tekst o „pomirenju obiteljskog života i rada". Zbog suprotstavljanosti obiteljskog života i rada trpi petina žena u RH koje žive s partnerima i malom djecom, kako stoji u tekstu. „Zbog brige o djeci i njihovom odgoju, žene znatno sporije napreduju u karijeri, rade pod povećanim stresom,...“ i još tone i tone jadanja kako im je teško. Super štivo ako si progutao novčić pa ga želiš izvaditi. A ne moraš ni gurati prste u grlo. I još kaže da su u 2006. samo dva muškarca išla na porodiljni. Prosto tragično. Ima i prigodna slikica. Dva muškarca izlaze s posla nasmiješeni, misleći o sportu, pivu, televiziji i kartama, a iza njih dva žene tužnih izraza lica, misleći o usisavanju, ručku i- bebi! Jadne ih doma čeka malo dijete... dovraga, zašto ga je roda baš njima donijela!

Dalje ide naslov „Neplaćeni rad i ženama i muškarcima“. Predivan odlomak.

Vrijeme koje žene ulažu u neplaćene poslove kao što su  vođenje domaćinstva, briga za djecu i starije jednako je kao i prije 60 godina.“

BRIGU ZA DJECU nazivaju NEPLAĆENIM POSLOM! Pa, mislim, kad su djeca već takva muka da one jadne trpe i izlaze tužne s posla jer ih to čeka doma, zašto ih uopće imaju? Da se vratim na navod... naime, tehnološki napredak nam, jadnicama, ništa nije pomogao. To što sad imamo vešmašine pa ne trošimo vrijeme na pranje veša kao prije 60 godina, nego samo bacimo i stisnemo gumbić, to nema veze, jer sad ima mnogo više odjeće pa je mnogo češće moramo stavljati u mašinu! Vjerovali ili ne, ljudi moji, ovo stvarno stoji, crno na bijelo, u tom tekstu. Da podsjetim, ovo je knjižica o EU.

Zatim slijedi „Jednaka plaća za isti rad“. U današnje vrijeme je isto kao prije 150 godina, žene većinom imaju manju plaću od jednako rangiranih muških kolega. I vrlo dražesno napisano „80% građana/ki RH...“. Građana-sleš-ki. Nedo bog da piše samo građani RH! Tu ja ne spadam! Onda još jedan srcedrapateljna slika: lijevo je kirurg (muški) koji šije koljeno operiranog, a desno ženica koja šije zakrpe na hlačama. Nije li to tragično? I sad moja najdraža rečenica u cijeloj knjižici:


Iako su žene korektniji zaposlenici, jer što počnu to i dovrše, odgovornije su i predanije... za njih su u RH rezervirana slabije plaćena radna mjesta, jednostavniji poslovi, poslovi s manjom mogućnošću napredovanja.“

!!!!!!!!!!!!!!!!!!!!!!

Da, očito je moguće da tako nešto piše! Kad sam to pročitala došlo mi je da lupam glavom o zid, ali sam pomislila da je možda efikasnije da nađem te krave i lupam njihovima! Onda se nastavlja jadanje kako malo žena su direktorice ili ravnateljice, sve su jadne u potplaćenim sektorima. Kao da im netko brani da budu šefice! Tko im brani da budu kirurgice, a ne švelje, kako onaj svinjski crtež prikazuje stvari?!

Onda kaže da muški radni tim ništa ne valja dok se žena ne priključi jer one u radnu sredinu unose drukčiji stil komunikacije: uvažavanje, povećanu točnost, ozbiljnije pripremanje sadržaja sastanaka. One također postižu ciljeve mnogo efikasnije. Hm. Nekako mi se čini da je prije pisalo da slabo napreduju i rade pod jakim stresom?? Zbljuv.

I finalni, prosto genijalni zaključak, koji vjerovali ili ne, ima veze sa EU:

Povećanje BDP-a u EU za 2.3% uzrokovano je povećanjem ekonomske aktivnosti žena.

Nije li to predivno? -.-' Nemate pojma koja je muka potrebna da se to ne zafrljači u zid svom snagom, ili pocijepa na milijune komadića, ili potpali i gleda kako gori s većim užitkom od onoga koji je pružao prizor gorenja bilježnice iz latinskog.

I još su na poleđinu stavili napomenu... Za sadržaj ove publikacije isključivo su odgovorne B.a.B.e. i ne može se smatrati službenim stavom Europske Unije.  Ma nemoj molim te?


I kako nakon ovoga da mene ne bude sram što sam žena?  Kad nas te spodobe tako sramote! Okaljavaju i uspomenu na sufražetkinje i ljude poput Clare Zetkin, koje su se borile s pravom, i svrhom, koju ove nemaju!

Mislim, žene su inače sasvim u redu i podnošljiva bića... znam, i meni je trenutno teško  povjerovati u to, ali stvarno jesu!

violante222 @ 16:59 |Komentiraj | Komentari: 69 | Prikaži komentare
srijeda, rujan 16, 2009

Čovjek koji mi je svojim umijećem usadio ljubav prema plesu, muzici, ritmu, mjuziklima,... još kao devetogodišnjoj djevojčici, umro je u 57. godini. 
Sama njegova pojava oduvijek me smirivala i ulijevala povjerenje, ne dozvoljavajući razumu da nametne logično "to je samo uloga" razmišljanje. Bio je osoba za koju bi ljudi navijali čak i kad je bio negativac. 
Bio je izuzetan. 
Bio mi je jedan od najdražih glumaca.
Bio je pjevač jedne od najboljih ljubavnih pjesama.
Bio je moj najdraži plesač.

Bio je osoba zbog koje je ples moja svakodnevica, glavna stvar koju volim raditi, u kojoj beskrajno uživam, koja može progutati probleme i vratiti ih tek kad se muzika ugasi, jedina u kojoj sam ustvari dobra. 

..... i..... prohujao je s vjetrom.




Kako je Baby rekla:

"You were wright, Johnny. You can't win no matter what you do!"

Goodbye, Patrick.

violante222 @ 18:33 |Komentiraj | Komentari: 8 | Prikaži komentare
utorak, kolovoz 25, 2009


Već smo mnogo puta zaključili da nam se svijet, ovakav kakav je, ne sviđa. Mnogo smo puta razmišljali što bi i na koji način promijenili da ga poboljšamo. Još više puta smo maštali o tom boljem svijetu, zamišljali svoj sretniji život u njemu.


I zatim se vratili u prljavu, stvarnu svakodnevicu i nastavili živjeti kao dosad, trudeći se misliti na lijepe stvari kako bi izdržali. Jer to je ono što nas gura dalje i dalje, pomisao na obitelj, prijatelje, ljubimce, drvo koje smo kao mali zasadili sa starim djedom, a koje nam sada pravi hlad na terasi, kćerkicin crtež pričvršćen magnetom na frižider... sve ono što volimo, oni koji nas vole, sve to baca sjaj i boje na naš život, nužne kako bi se održali živima u ovom smetlištu zvanom Svijet.

Tim bojama ljudi bojaju svoj život onako kako oni hoće, zanemarujući sivilo oko tog jarkog štita, štoviše, probijajući se kroz njega ne dopustivši mu da ih takne. Ipak, zna se desiti da poneka boja iščezne, ostavi rupu u štitu i dopusti gadnome svijetu da prodrije do čovjeka. Ne mora, ustvari, ni iščeznuti. Nekad se jednostvano čovjek umori i spusti štit, ako je sivilo prejako. U svakom slučaju, umjesto  da nastavi bojati svoj svijet, svijet boja njega, i to u jedino u što zna- sivo.

Tada čovjek mora učinit sve što je u njegovoj moći, skupiti svaki atom snage, do zadnjeg, kako bi pokupio sve, sada razasute bojice... ili da ne kažem Bojice. Ono što nikako ne smije dopustiti je prihvatiti ponuđeni crni plašt i obaviti se njime. On ne samo da šteti njemu, nego i svima koji ga vole, koje on voli, čija god Bojica da je – pravi rupu u njihovom štitu i čini ih nesretnima. A zlo koje sebi čini je neizmjerno. Jer crni plašt ne uzrokuje samo bezbojnost, on ispija njega samog. I nakon nekog vremena čovjek više nije samo bezbojan čovjek, on je bezbojna sjena!

Prije nekog vremena si spustio svoj štit. Probala sam te uvjeriti da ga vratiš, i nisam uspijela. Već si neko vrijeme bezbojan.

Ali neću ti dopustiti da se prepustiš bestjelesnosti, čuješ li? Neću.

Jer si zaslužio više, puno više. Zaslužio si sreću.

I moraš biti sretan.

Duguješ to svima koji te vole.

 

  *But I see your true colors shining through
   I see your true colors
  And thats why I love you
  So don’t be afraid to let them show…
  Your true colors. *


violante222 @ 05:01 |Komentiraj | Komentari: 8 | Prikaži komentare
nedjelja, kolovoz 23, 2009

"Boljševici i fašisti, radikalci i konzervativci, komunisti i slobodnjaci... za kog' se vraga svi oni bore? Reći ću vam. Bore se za to da odluče hoćemo li otići u pakao komunističkim ekspresom ili kapitalističkim trkaćim automobilom, individualističkim autobusom ili kolektivističkim tramvajem koji se kreće tračnicama državne kontrole. Odredište je u svakom slučaju isto. Svi oni putuju u pakao, svi kreću prema istoj psihološkoj slijepoj ulici i društvenoj propasti koja proizlazi iz psihološke propasti. Jedina razlika  između njih je kako će tko stići tamo. Pametnu je čovjeku jednostavno nemoguće zanimati se za takve prepirke. Pametnu je čovjeku važan pakao, a ne prijevozno sredstvo kojim se stiže tamo. Pametan čovjek pita: Želimo li otići u pakao ili ne želimo? I odgovara: Ne, ne želimo. A ako je to njegov odgovor, onda znači da ne želi imati nikakva posla ni skojim političarom. Zato što nas svi oni žele odvesti u pakao.

Svi, bez iznimke. "

  - Kontrapunkt, Aldous Leonard Huxley

 

Bogati što je to pametna knjiga.

violante222 @ 20:55 |Komentiraj | Komentari: 1 | Prikaži komentare
ponedjeljak, lipanj 29, 2009

Beogradski davitelj je potpuno u pravu. Ne zaslužuju svi da žive, troše zrak dišući, jedu, ili, ono najgore, da govore. A danas, bogami, svakakvi ljudi to mogu!

Mnogi, poput Davitelja, smatraju da su vrijedni samo oni koji su poput njih samih, sa istim stavovima i opredjeljenjima. Kad bi to bilo tako, ajde da vidimo tko bi mom slučaju ostao.

 

Kao prvo, muslimani ne trebaju da žive. Kao si budisti. Ni hinduisti ne zaslužuju to. Protestanti također. Ako ćemo pravo, kršćani općenito ne trebaju da žive. Samo ateisti mogu.

Žuti nikako ne treba da žive. A kamoli crvenokošci. O crncima da ne pričam. Bijelci, i to je to.

Demokrati isto tako ne treba da žive. Ni republikanci, a ni liberali. Ni fašisti, nacisti, ili bilokoji –isti. Štoviše, nitko je politički opredjeljen ne treba da živi. Čak ni anarhisti ne treba da žive. Samo oni kojima se ništa ne sviđa, e oni trebaju da žive.

Seljaci ne trebaju da žive. Ni samotnjaci, oni što žive u nekoj kućici daleko od civilizacije. Ni oni koji žive u svemirskim stanicama. Samo pravi građani, oni iz grada.

Ni starci nikako, nikako  ne trebaju da žive!

 

Tko ne voli knjige ne treba da živi. A onda ne treba ni onaj tko ne zna čitati, jer taj zasigurno ne voli knjige! Tko ne voli ples, taj ni u ludilu ne treba da živi! Onaj tko ne voli male bebe isto tako.

Tko ne zna što hoće, ne treba da živi.

Tko hoće nešto što se meni ne sviđa da hoće također ne treba da živi.

Onaj tko je kukavica i ne zna se izboriti za sebe definitivno ne treba da živi.

Onaj tko je hrabar i ne da mi da ga ugnjetevam još manje treba da živi!

Onaj tko nema svoj stav nego kima glavom na sve što kažem ne treba da živi.

A ne treba ni onaj tko mi proturiječi jer sam ja uvijek u pravu.

Najviše od svih  ne trebaju da žive oni koji zbog svoje gluposti propuste neku fenomenalnu priliku, pa se onada češu po glavi i kukaju, al' šta'š, prošla baba s kolačima.

I oni koji ne vole kelj.

Ili brokulu.

Ili karfiol.

 

Kad malo razmislim, samo ja mogu da živim.

Vas ostale ko šiša.

 

Ma, ako ćemo iskreno, ni ja se sa sobom ne slažem. Ne sviđaju mi se neke stvari koje sam napravila, a još manje one koje nisam, a koje sam trebala. Ne sviđaju mi se neki moji stavovi , bilo nekadašnji ili sadašnji, za koje shvaćam da su loši, al' eto, ne mogu si pomoći.

Ja najmanje od svih vas treba da živim.

 

Ljudi ne trebaju da žive.

Dabogda svi pocrkali.

Aj zdravo. Vidimo se u čitulji.

violante222 @ 23:08 |Komentiraj | Komentari: 7 | Prikaži komentare
četvrtak, travanj 30, 2009

Uživam u životu. Više nego ikada dosad. A ne radim ništa što prije nisam.
Živim. Živim srcem, plućima, mišićima. Navečer liježem u krevet izmorena od življenja i silnog uživanja u životu, jedva čekajući da se sutra probudim i živim dalje.
Uvijek sija sunce. Padala kiša, snijeg ili sjekire. Meni je uvijek vedro. Svaki dan se čini baš savršenim. Svaki dan upijam svu energiju i ljepotu iz svega oko sebe, čak i ako ona uopće ne postoji. Meni postoji svugdje.


Volim travu. Volim zrak. Volim zrake sunca. Volim i kapi kiše. Volim parkove. Volim drvene klupice. Volim vjetar. Volim Jarun i Maksimir. Volim Pub. Volim muziku. Volim ples. Volim jednu određenu radio stanicu. Volim i svoju sobu. Volim svoje zvučnike. Volim svoju stolnu lampu. Volim sasušenu ružu koja stoji na regalu od osmog marta.  Volim čak i školu.
Jednostavno sam počela voljeti.  Više me ne brine ništa. Ne brinu me kriza, pandemije,  lokalni izbori, situacija u zemlji i svijetu općenito, škola, budućnost.... apsolutno ništa me ne vrine. Baš mi je predivno.


I nema da nešto ne volim. Ono što nisam voljela, ili je nestalo iz mog života, ili sam zavoljela, ili to više ne primjećujem. 

Volim se svađati. Svađam se i dalje, i baš mi je lijepo. Svađam se sa ljudima koje volim, s onima koje ne volim ne jer su prestali postojati.
Volim prepirke s najboljim frendom. Volim njegov način uvjeravanja. Volim kad me pogleda kao da nisam normalna. Volim kad se kao uvrijedi. Volim njegov idealizam. Volim njegove budalaste stavove, iako on vjerojatno moje smatra takvima. Volim svađanje s njim.
Volim prepirke s najboljim frendicama. Volim kad me Xy pogleda onako ispod trepavica, stisnutih očiju. Volim kad mi Yz kaže da sam tuka, i onda mi da pusu. Volim kad Xz zakoluta očima i napravi onu omalovažavajuću facu. Volim kad se Yx naduri i ne shvaća koliko je slatka takva. Volim podmićivanja čokoladicama ako se složim. Volim ucjenjivanja da neću dobiti čokoladu ako se ne složim. Volim svađanje s njima.  
Volim svađanje s jednom malom budalom. Volim što se nikada, ama baš nikada, ni oko čega, ama baš ni oko čega, nismo složili. Volim sva ona sitna zadirkivanja. Volim kad pobijedim. Volim i kad on pobijedi. Volim što se ne mogu ljutiti na njega. Volim što on uvijek zna da samo glumim da se ljutim. Volim kad skoči balon u kutu ekrana da je online jer to znači jedno vrhunsko prepiranje. Volim svađanje s njim.


Obožavam svoje društvo. Obožavam devetorku koja ga čini, koja isijava ljubav i uzrokuje moju beskrajnu sreću. Obožavam svoja velika sunca koja moj život uvijek, bio dan ili noć, zima ili ljeto,  vedro ili oblačno, opskrbljuju svijetlošću i toplinom.

To sam ja. Ja sam sretna osoba. Veseli me sve, ništa me ne rastužuje. Slijepa sam pred svime lošime, pred svime što mi se ne sviđa. Možda to nije dobro, tko će ga znat. Kao da je bitno, uostalom. Meni je život savršen.

Neki će reći da mi je glava u oblacima. Vjerojatno i je.  Lijepo je tamo, stvarno je.

Onda će reći da ću se kad tad morati spustiti natrag na zemlju. Pa i hoću. Ali u nekom drugom životu, ne ovom trenutnom, savršenom.

U ovom savršenom, ja sam Ja, imam 16 godina i cijeli svijet je moj.

Moj, i mojih prijatelja.

violante222 @ 23:30 |Komentiraj | Komentari: 10 | Prikaži komentare
ponedjeljak, ožujak 30, 2009
Ritchie Valens imao je 17 godina. Imao je cijeli svijet na dlanu. Imao je mogućnost da ostavi bogatstvo budućim naraštajima.... meni. Imao je potencijala da promijeni svijet. Bio je preodređen za veliki život, veliku karijeru.
Nije stigao napraviti jednu lošu stvar u životu i nije fer, jednostavno nije fer da je umro tako mlad. Kako je rekao jedan jako pametan čovjek: "Taj mali je jedan od najboljih dokaza da nema Boga. Koji bi to Bog dao da on umre sa 17?" E nek me sad netko samo proba uvjeriti da ipak ima Boga. Samo držite jezik za zubima, tj. prste dalje od tipkovnice. Time ćete samo reći da je gad kakvog nema.
Gledala sam jučer film o njemu. Dugo me neki film nije tako potresao. Sva sreća da je sinoć padala kiša, trebala mi je šetnja više od svega.

Ritchie Valens imao je sedamnaest godina. Bio je godinu stariji od mene.
Nije. Fer.
Svijet nije fer. Život nije fer.


You're mine and we belong together
Yes, we belong together, for eternity
violante222 @ 17:36 |Komentiraj | Komentari: 6 | Prikaži komentare
Why me?
  • "Znam ja da mnogi ljudi moraju patiti da bismo pobijedili. Ali zašto ja moram biti jedan od njih? (...) Ja se ne želim žrtvovati. Ja želim mlatiti lovu."
Taktika života
  • Sve je to taktika, d vej tu fak dem ol. Čvrst gard, ruke preko brade, klatimo se po konopcima pa kad se opuste- žbam, lijevi kroše, odbrojavanje, madrfakers ar ol daun!
    "Pravi se da ovo nisi vidio" Hrvoja Šalkovića
Index.hr
Nema zapisa.